1. Andreja, otkada radiš s djecom s neurološkom problematikom?

Za vrijeme studija fizioterapije, dok sam bila na praksi, susrela sam jednu kolegicu koja je radila s djecom s neurološkim problemima. Njen rad me je jako zainteresirao. Ja osobno radim na ovom području od 2004. godine. 

Ista kolegica je već onda završila nekoliko radionica na AT i pričala mi je o tome. To je bilo 2001. godine i jako me se dojmilo. Način, na koji je ona radila, razlikovao se u odnosu na ono što sam ja znala od drugih fizioterapeuta. Tada nisam mogla točno prepoznati što je to; radila je suptilnije, rezultati njenog rada s djecom su bili bolji, a ona pak, nije izgledala iscrpljena od posla kao druge kolege. 

Sjećam se da je ovaj prvi tečaj za mene bio nešto zbunjujući. Jasno mi je bilo da ste pokušale nešto pokazati. Činilo se kao da ste me  namjerno htjeli zbuniti, ali kako i zašto, u tom trenutku nije mi bilo jasno. Naravno, u međuvremenu znam da je to bio prvi susret s mojim uhodanim uzorcima i da ste vi pokušale da ja toga budem svjesna.  
Najdublji dojam na tom prvom tečaju ostavila ja na mene mogućnost izbora. Odjedanput mi je postalo jasno da imam mogućnost izbora, a ta spoznaja je  potpuno promijenila perspektivu na moj cjelokupni život. Konačno, to me je ponukalo da se odlučim za A.T.-obrazovanje.

Vjerujem da je odmah utjecalo na moj rad. Zapravo, svaki tečaj na kojem sam sudjelovala, mijenjao me je na ovaj ili onaj način, a ta se izmjena reflektirala i na moj rad. Također i djeca, s kojom sam radila, reagirala su drukčije i bila su potvrda za moj proces. 

Sve je to za mene bio prirodni razvoj. Od samog početka namjeravala sam se u tom smjeru obrazovati. Naprosto je u jednom trenutku postalo jasno, kao logični slijed svih ovih posjeta i unutarnjih promjena u meni samoj. Kao jedna posuda koja se stalno puni, a onda se jednog dana prelije. Odjedanput mi tečajevi nisu bili više dostatni, htjela sam postati učiteljica. Osjećala sam to kao poziv u sebi i slijedila sam ga.

6. Kakav je za tebe bio rad s „tvojom“ djecom za vrijeme  školovanja? Tijekom svih praznika uvijek si išla u Split i radila vrlo intenzivno s njima. Je li ti bilo teško ili zbunjujuće  tvoj dotadašnji stil rada povezati s novim iskustvima iz školovanja? (možeš li specifično opisati razlike u tim pojedinačnim fazama: prvo iz 2011., a onda za vrijeme školovanja).

Zapravo, nisam imala problema, da ono što sam naučila i  iskusila u školovanju unesem u rad s djecom. Međutim, procesi koje sam osobno prošla u školovanju, često su bili jako nelagodni – teški. To je bila točka gdje sam morala (i htjela) mijenjati moj stil i način rada, a to je na početku bilo jako zbunjujuće za mene. Kao fizioterapeut učila sam više mehanički raditi ( premda fizioterapeuti koji su orijentirani na neurologiju, manje su radili mehanički od ostalih). A.T. rad je nešto sasvim drugo. Stalno sam bila konfrontirana da što manje postignem s „Činjenjem“.  Svaki put , kad sam u tom procesu nešto naučila i kad mi je pošlo za rukom  osloboditi se svog starog načina rada, unijela sam to u svoje postupanje.
Aranka: jesi li bila u sukobu sa sobom kad si radila s jednim djetetom: hoću li raditi s A.T. ili fizioterapiju?
Ne, to moraš drugačije gledati. A.T. je nešto naravno i jedan širi princip, koji obuhvaća sve što ja radim. Naravno i dalje sam ja fizioterapeut bez obzira što činim, koje metode upotrebljavam, A.T. mu daje potpuno novi okvir i potpuno drugu kvalitetu. A.T. je nešto kao osnova koja mi pomaže da sve, što radim, učini lakšim nego ranije. 

7. U trećoj godini školovanja započela si sa stručnom edukacijom iz „Bewegungsevolution“ kod Martine Kunstwald iz Bremena. Što te potaknulo na to? Kako je to utjecalo na tvoj rad s djecom?

O Martinom radu sam zapravo ranije puno slušala od tebe (Aranke) i bilo mi je jasno da ja želim, prije ili kasnije, učiti taj proces. Tebi mogu zahvaliti što sam mogla završiti  ovu edukaciju. Isto tako što je moje „otkriće“ A.T. i ovaj rad me zaista oduševio. Iako, evolucija pokreta koristi alate A.T., u određenim područjima ide još dublje: povijest razvoja čovjeka, djeteta, a to je bilo fantastično otkriće i obogaćivanje za mene. Rad s Martinom mi je dao potpuno novu dimenziju u postupanju s bebama i djecom. 

8. Koja su za tebe bila najvažnija iskustva i promjene za vrijeme školovanja? Što ti je teško palo? Što je pak bilo prirodno, jednostavno, lagano za tebe?

Najvažnije iskustvo i promjena za mene je što je to sve u nama jedna cjelina. Sve je sa svim povezano i zapravo jedno: tijelo, mišljenje, osjećaji. Ma gdje god startamo dođemo do cjeline.

Nelagodno mi je bilo što ovi procesi ponekad ne idu sinkronizirano i nisu se mogli obraditi na svim razinama. Ja sam npr. imala osjećaj da se moje tijelo otvara i mijenja, ali isto tako se nisam osjećala doraslom upravljati emocijama .I dalje je bilo teško sve to integrirati. Ponekad sam željela da ovo školovanje nudi stalnu psihološku pratnju!

Divno je što mogu pratiti djecu u kontinuitetu. Sad nastaju velike promjene kod djece u svakom pogledu: u koordinaciji, koncentraciji, senzorici, sve se to mijenja brže i nabolje. Jedna djevojčica, koja sada ima 6 godina, a s njom radim već 4 godine, počela je samostalno hodati. To je sve  za mene velika radost, intezivan rad te zajednički rast i razvoj koji svakodnevno vidim. 

10. Radiš li isključivo s Alexander tehnikom ili upotrebljavaš i druge metode?

Kako sam već ranije spomenula. Primjenjujem također i druge metode, ali su modificirane prema A.T. 

11. Kako promičeš svoj rad u Hrvatskoj? Imaš li dojam da je teško utemeljiti Alexander tehniku u okolini koja u principu još nema iskustva o toj vrsti rada? Kako tvoji učenici čuju za tebe? Reklamiraš li se?

Mnogo se toga razvilo kroz tečajeve koje smo zajedno organizirali minimalno jedanput godišnje. Svi nastavnici, koji su bili kod nas: ti, Hedda Mickausch i Ellen Mross, kao i međunarodni „Veliki“: Giora Pinkas i Richard Brennen, dali su svoj veliki doprinos.

Imam dojam da nije teško A.T. ovdje utemeljitii. Ljudi, također djeca, koji mi dolaze s velikim problemima, osjećaju kako im dobro pomaže A..T te im ponovnoo omogućava  pristup u nešto prirodno i razumljivo samo po sebi.

Aranka: Da , ali to su djeca koja su već kod tebe bila. Kako te pronalaze novi učenici?
Isključivo preko preporuka učenika s kojim ja već radim. Sama Alexander tehnika je moja najbolja reklama.

Aranka: Wow! To mora da je iz neke knjige!

U pravilu jedanput tjedno po 60 minuta. S težim slučajevima na početku radim  više puta tjedno, slično kako je to Alexander prakticirao: 6 tjedana – svaki dan jedan sat. Mislim da je to za početak fantastično.

Aranka: Jesu li to odrasli koji tako često k tebi dolaze?
Tako postupam s odraslima i s djecom.

Aranka: S kakvom problematikom dolaze k tebi?
Zadnja učenica, s kojom sam radila, imala je dijagnozu polyneuropathia.  To znači –  progresivno odumiranje živaca na periferiji tijela. Ima oko 60 godina i boluje od bolesti koja ima brz progresivni oblik; kad je došla k meni, praktički nije mogla hodati . Nakon 6 tjedana rada nije imala uopće nikakve tegobe i mogla savršeno normalno hodati. Naravno, bolest nije iščezla, njena senzorska percepcija je još uvijek slaba, a njeni ekstremiteti ukočeni, ali puno, puno manje nego ranije. Sad može voditi normalniji život.

Aranka: I sad ti dolazi jedanput tjedno?
Da, jedanput tjedno.

Aranka: Je li tvojim učenicima teško tako često dolazit?Prihvaćaju li to? Ovdje u Njemačkoj često doživim da to ljudima teško pada, na početku dolaze samo dva puta tjedno.
Radim s ljudima koji zaista imaju velike probleme. Ugrožena je egzistencija ako iznenada ne možeš hodati i boluješ pretežito od smetnji u koordinaciji. Nalaze se u takvom stanju kada su spremni u sebe investirati.

Aranka: Koje su druge teške dijagnoze kod ljudi s kojima radiš?
Multipla skleroza, tumori mozga, hemipareza (Jednostrana uzetost).

Aranka: Imaš li kod svih tih slučajeva tako dobre rezultate s A.T.?
To je vrlo individualno. Kod tih ljudi bolesti ne nestaju, još uvijek su prisutne. Kod svih se pak događa bolje funkcioniranje, a to jako puno podiže kvalitetu njihovog života.

Da, to mi jako nedostaje. Tješim se time što su još dvoje kolega iz Hrvatske u procesu A.T. izobrazbe, a vjerujem da će sve A.T. kolege iz cijelog svijeta moći naći svoje mjesto u Hrvatskoj zato što je Hrvatska uistinu jedinstveno lijepa zemlja!

14. I kako sada ide dalje? Kako izgledaju tvoji planovi, želje, ideje i vizije za budućnost?

Željela bih osnovati jedan A.T. centar u kojem bi djeca i odrasli, s različitim smetnjama i problemima, mogla učiti proširiti svoje mogućnosti pomoću A.T..

15. Što bi rado poručila svojim mlađim kolegama?

Morate imati hrabrosti obratiti se ljudima – kakve god probleme ti ljudi sobom donose – i pokušati naći čovjeka ondje gdje se on upravo nalazi i zajedno s njim istraživati  nove mogućnosti. Alexander  tehnika je krasan poziv, a može se primijeniti kod svakog čovjeka. Svaki čovjek može od nje profitirati, počevši od beba pa do starijih ljudi. 

16. I zadnje pitanje: što je bilo najvažnije i najdragocjenije što ti je Alexander tehnika dala?

Samosvjesnost. 

Puno hvala na razgovoru, Andreja!