20. siječnja 1869. godine u Wynyardu na sjeverozapadnoj obali Tasmanije rođen je Frederick Matthias Alexander (najstariji sin od osmero djece).
 
Njegovi roditelji obrađivali su veliko imanje koje je bilo omeđeno morem i rijekom Ingliss. Frederick Matthias bio je nedonošče i boležljivo dijete te nije mogao sudjelovati na redovitoj nastavi u školi. Volio je boraviti u prirodi. Promatranje životinja i biljaka bilo mu je najveće zadovoljstvo. Seoski učitelj dolazio je svaku večer i kod kuće ga podučavao.
 
Sa 16 godina F. M. (tako su ga uvijek zvali prijatelji i studenti) zaposlio se kao uredski pomoćnik u obližnjem gradu. Nakon toga, sve do 1894., zarađuje za život radeći slične poslove.
 
Već od djetinjstva zaljubljen je u kazalište i glazbu pa sam vježba recitirati i svirati violinu. Kasnije je osnovao vlastiti amaterski sastav, a ima i solo nastupe na kojima recitira Shakespearea.Alexandrov uspjeh bio je toliko velik da je ubrzo odlučio baviti se svojim hobijem kao glavnim zanimanjem.
 
Zabrinjavala ga je, međutim, sve jača promuklost, povezana s poremećajem disanja dok je recitirao. F. M. išao je od liječnika do liječnika, ali nitko mu nije mogao pomoći.
 
Kada je, prije posebno važne predstave, otišao jednom novom liječniku, taj mu je savjetovao da dva tjedna prije nastupa otkaže sve ostale anganžmane i da u potpunosti štedi glas. Glas mu se kroz taj tretman oporavio i bio je potpuno normalan na dan recitala. Ali već u drugom dijelu programa vratile su se stare poteškoće, jedva je uspio večer privesti kraju.

U tom je trenutku F. M shvatio: „Očito u tih 80 minuta na pozornici radim nešto krivo što moj glas dovodi iz normalnog u loše stanje.“ Zanimljivo je što Aleksandar nije učinio, nije otišao drugim liječnicima, nije išao učiteljima na dodatne satove. Umjesto toga, počeo je sam istraživati ​​što uzrokuje njegove poteškoće.
 
 S godinama, uspio je svladati svoje probleme i istodobno otkrio opća načela ljudske koordinacije (vidi „Aleksanderovo otkriće“). Njegovi uspjesi kao recitatora u Australiji i Tasmaniji bili su ogromni.
 Mnogi su glumci i pjevači počeli tražiti njegovu pomoć zbog vlastitih vokalnih problema. 1895. godine F. M. u Melbourneu otvara svoju prvu praksu kao učitelj glasa. 1898. preselio se u Sydney i tamo radio sa svojim bratom Albertom Reddenom, kojeg je u međuvremenu uveo u svoju metodu.
 
 Postupno, sve više liječnika upoznalo je njegov rad i počeli su mu slati svoje teške slučajeve. Njegova metoda bila je toliko uspješna da mu je jedan od vodećih liječnik u Sydneyju savjetovao da ode u London kako bi medicinski svijet upoznao sa svojim otkrićem. Alexander je poslušao ovaj savjet i 1904. preselio se u London.
 
 Tu ga je veliki dio medicinskog svijeta dočekao sa oduševljenjem. Poznati londonski liječnici konzultirali su ga kod teških slučajeva.
 Slavni umjetnici (glumci, pjevači, glazbenici i pjesnici), među kojima i Aldous Huxley te George Bernard Shaw, bili su njegovi učenici.
 
 1924.godine Alexander u Londonu osniva  školu koju su po njegovim principima vodile Irene Tasker, (Irene Tasker također se školovala kao učiteljica Montessori-metode), Ettel Webb i Margharet Goldie.
 1930. godine u Londonu počinje prva izobrazba za učitelje njegove metode.
 1947. godine, nakon nesreće, Alexandar je pretrpio teški moždani udar koji mu je paralizirao lijevu stranu tijela. U roku od godinu dana, pomoću svoje metode, uglavnom je uspio vratiti nekadašnju pokretljivost. Studenti iz tog vremena potvrđuju da se rad njegovih ruku još poboljšavao i usavršavao tijekom sljedećih 7 godina.
 
 Umro je 10. listopada 1955. godine. 

Kad je Alexander odlučio sam otkriti što je uzrok njegovih vokalnih poteškoća, nije bio opterećen prethodnom medicinskom izobrazbom.
 
Stojeći pred ogledalom promatrao se dok je govorio ili recitirao. U normalnom govoru nije mogao pronaći ništa posebno, ali čim je počeo recitirati, vidio je da automatski vuće glavu na natrag. U isto vrijeme, osjetio je poznati pritisak u grkljanu i primijetio kako mu se disanje mijenja, čujno je usisavao zrak nakon svake duže rečenice. (1)

Promatrajući se tjednima na taj način, ustanovio je da taj pokret glave unatrag i prema dolje uzrokuje kompenzacijski pritisak i savijanje cijele kralježnice, uzrokujući čak smetnje u koordinaciji stopala.
 
Primijetio je da se time kralježnica skraćuje, leđa postaju uska i da dolazi do napetosti i  narušavanja cjelokupne ravnoteže tijela.
 
Nakon dugotrajnog eksperimentiranja otkrio je da najbolje rezultate ima kada koristi određene mentalne upute te da na taj način može utjecati na svoju uobičajenu koordinaciju tako da mu se kralježnica ne skrati, tj., prema Alexanderovim riječima, leđa su mu se mogla „produžiti“ i „proširiti“.
 
Pregled prijatelja liječnika pokazao je da su medicinski utvrđeni uzroci njegovih poteškoća (iritacija faringealne sluznice, upala glasnica) bili znatno smanjeni.
 
Alexander je u tom momentu bio uvjeren:
 a) da zna sto čini krivo pri recitiranju
 b) da je razumio kako da tu grešku ispravi i time uspostavi bolju kontrolu nad svojim organizmom

Stoga je nastavio s proučavanjem svog recitiranja, ovaj put bez ogledala. Na svoje zaprepaštenje otkrio je da ne može održati dobro stanje glasa dok recitira i da se njegove ranije teškoće opet javljaju.
 
Posumnjao je da možda ne radi to što vjeruje i osjeća da radi. Promatrajući se ponovo, ovaj put uz pomoć tri zrcala, vidio je da je u stanju zadržati novu, svjesno razvijenu koordinaciju u pripremnoj fazi za recitiranje, ali čim počne recitirati, ponovno se mišići vrata ukoče, glava je povučena unatrag, a leđa su skraćena i sužena.

 

Shvatio je da se ne može osloniti na svoju senzornu percepciju jer ga ona u kritičnom trenutku, na prijelazu iz pripreme u samu radnju recitiranja, vara, i daje mu krive informacije koje ga vode u staru, štetnu koordinaciju.
 
U daljnjim mjesecima eksperimentiranja otkrio je da svaki poticaj (stimulus) na neku aktivnost (bilo to hodanje, sjedenje, pisanje, sviranje instrumenta, razmišljanje o nečemu itd.) aktivira istu cjelovitu pogrešnu koordinaciju koju je opazio dok je prvobitno recitirao i koju Aleksandar naziva "pogrešnom uporabom samoga sebe".

 

Pokazalo se  da je snaga ove reakcije bila izravno povezana s jačinom želje da se postigne nešto specifično, stoga je u normalnom govoru bila mnogo manje izražena nego kod recitiranja. Želja da se dobro recitira bila je neraskidivo povezana s pogrešnom koordinacijom njegovog organizma i ta se pogrešna koordinacija "osjećala" kao jedini i ispravan način da se ta želja ispuni.

 

Svako djelovanje koje je postalo uobičajeno bit će u konačnici od naše percepcije prihvaćeno kao "ispravno", bez obzira na njegov stvarni utjecaj na naš organizam.
 
Redoslijed reakcija postao mu je jasan.
 
 Pomisao na recitiranje (poticaj) aktivirala je želju za „ispravnim“ obavljanjem ove aktivnosti. (Vrlo malo ljudi svjesno želi učiniti nešto što je "krivo".)
 
 Međutim, budući da sve što radimo baziramo na osjetilnoj percepciji tijela, Alexanderova želja da pravilno recitira neizbježno je u igru ​​dovela uobičajenu koordinaciju njegovog organizma za koju je osjećao da je „ispravna“, dakle njegovu uobičajenu pogrešnu koordinaciju!
 
 Sada je shvatio da će, ako ikad želi uspjeti, morati suzbiti svoju pogrešnu reakciju u korijenu, tj. zaustaviti reakciju kroz dugotrajnu uporabu davno uhodanog "živčanog puta" od mozga do izvršnih organa.
 Korijen je pak bio, potaknut bilo iz vanjskih ili unutarnjih razloga, sa
 mišlju ili željom (poticajem) da nešto konkretno učini.  

 Tu misao je, dakle, morao zanijekati, drugim riječima, ne reagirati na određeni poticaj, npr. ustajanje, sviranje određenoga komada na instrumentu itd.
 
 Alexsander je posebice radio s tim svjesnim neizvođenjem jedne uobičajene reakcije u vezi s njegovom željom za recitiranjem (u njegovoj terminologiji taj proces zove se „inhibicija“ ). 
 
 Kroz dugotrajno eksperimentiranje razvio je sljedeći plan:
 
 1. Nakon odluke da recitira određenu rečenicu (ili odjeljak) spriječio je izvršavanje ove misli tako što ju je svjesno negirao (inhibirao).
 
 2. Umjesto da direktno izvede svoju odluku da recitira davao si je pomoćne mentalne impulse koji su mu ranije omogućili poboljšanje općeg stanja.
 
 3. Nastavio je fazu 1 i 2 sve dok nije osjetio da može zadržati novu koordinaciju i prilikom recitiranja.
 
 4. U ovom kritičnom trenutku, na prijelazu s nečinjenja u činjenje, preispitao je svoju izvornu odluku i zapitao se: „Da li da slijedim svoj plan i recitiram (a) ili da učinim nešto sasvim drugo, kao npr. podignem ruku ili napravim par koraka (b) ili da nastavim s 1. i 2. i ne radim ništa konkretno (c)?
 
 5. Tim novim preispitivanjem svoje situacije mogao je bitno oslabiti snagu izvornog podražaja (želja za recitiranjem). S time mu je uspjelo emocionalno nesvjesno nabijenu reakciju zamijeniti svjesnom odlukom koja više nije bila vezana za  stari način recitiranja.
 
Cilj, nešto odrecitirati, više nije bio u prvom planu, već put koji je korak po korak dozvolio da se odabrani cilj (kakav god on bio) izvede sam od sebe.

 

Ova metoda donijela je Alexanderu željeni uspjeh.
 
 Napomene:
 
 1) Kasnije je vidio da se u normalnom govoru događaju iste reakcije kao i u recitaciji, ali samo u oslabljenom obliku.
 
 2) Alexander i njegovi suradnici otkrili su da više od 90% svih ljudi (naše zapadne kulture više ili manje pati od takve obmane kroz svoje osjetilne organe.



Povezani članci:
ŠTO JE ALEXANDER TEHNIKA?
STRUČNI ČLANCI